U cjelokupan odnos prema onima koji su preselili na Ahiret, sasvim sigurno se može uvrstiti i odnos bosanskohecegovačkih muslimana prema mezaristanima ili kako se to još kaže: mezarlucima, mezarjima, kaburistanima, što je sve istoznačnica za groblje.

I tu se dobrahno odstupilo od islamskih adeta i običaja kao ustalom i u mnogome čemu drugome, što je dovelo do toga da je danas mezaristan pozornica neukusa, kiča, nemarnosti i čega sve ne, i što je najžalosnije ono je danas poprište izrazito neislamskih obilježja i znamenja.

Željeli mi to priznati ili ne, stanje islamskih mezarja općenito je zapravo odraz i stanje nas živih, kako pojedinaca tako i zajednice. Iako po svojoj izvanrednoj važnosti to zaslužuje, mi ćemo ovu temu dotaći samo utoliko kako bi naznačili njene osnovne značajke.

S ciljem očuvanja svoje tradicije uglavnom i naši muslimani običavaju stavljati nadgrobne spomenike ili kako se to obično kaže 'podizati nišane'.

Prije je u tome bilo mnogo više reda i neke sistematičnosti, dok se u posljednje vrijeme zapaža da su oblici nišana izgubili svoj prvotni izgled i ljepotu koja se očitovala u njihovoj jednostavnosti i skromnosti.

Danas se u velikom broju susrećemo sa raznovrsnim odrođavanjem, preuzimanjem običaja drugih, pa čak i onih koji nemaju baš nikakve veze sa Islamom.

Danas su podignuti nišani često vrlo skupi, preluksuzni, sa slikama i kojekakvim osobenostima, a što je u suprotnosti sa islamskim propisima koju naglašavaju krajnju skromnost i jednostavnost.

A oni koji bi trebalo da se oglase u ovom pitanju, već desetljećima šute i na taj način saučestvuju u nečemu vrlo ružnome i čak pogubnom, štaviše i oni su vrlo često izravni promotori i promicatelji onoga što nema nikakvog doticaja sa preuzvišenim Islamom.

Mi ćemo se, uz Allahovu pomoć, na nekom drugom mjestu detaljnije osvrnuti na ovu temu, a vama ćemo poštovani čitatelju, na ovom mjestu, preporučiti da vodite računa o mezarima svojih umrlih tako što ćete ih zijaretiti tj. posjećivati kad god to možete, proučiti štogod tom prilikom i održavati ih onoliko koliko je to potrebno.

Kad se već i odlučite da postavite kamene nišane, neka oni budu skromni, jednostavni i sa isključivo našim, islamskim obilježjima i osobenostima. Izbor oblika nišana neka bude vaš, a kao najbolji urnek i primjer mogu vam poslužiti nišani iz starih muslimanskih mezaristana, a i konsultujte se i sa pobožnijim ljudima među vama.

Budite uvjereni, učinite li tako, da nećete pogriješiti. Ranije je bio običaj da se na mezaru zasadi cvijeće, ruta, šimšir, ruža ili neko drugo manje zimzeleno drvo koje će praviti hlad na mezaru. Veća drveća ne bi trebalo saditi ni na samom mezaru niti kraj njega, jer bi njegovo korijenje vremenom razorilo unutrašnjost kabura.

U obavezne vjerske dužnosti dženaze svakako spada kupanje umrle osobe ili gasuljenje kako se to kaže, ukoliko se ne radi o šehidu, te njeno zamotavanje u ćefine. Sa opremanjem umrloga ne bi se trebalo odugovlačiti ako za to nema opravdanih razloga. To nam preporučuje i Allahov Poslanik (S). Tako Ashab Husejn ibn Vahvah propovjeda da je Pejgamber obišao bolesnog Talhu, sina Berraova, Allah bio zadovoljan obojicom, koji je tom prilikom rekao:

»Vidim da je Talha na samrti. Obavijestite me kad umre, a ujedno požurite sa opremanjem, jer nije potrebno da tijelo umrlog muslimana leži među ukućanima.«

Rečeno je i sljedeće:

»Ko okupa umrloga, stavi ga u ćefine, namiriše i svakako uredno opremi, nosi ga, klanja mu dženazu i ne otkrije ništa što je vidio (prilikom opremanja), vratit će se čist od grijeha kao kad ga je majka rodila.«

Danas se kupanje/gasuljenje i opremanje umrlih uglavnom obavlja u gasulhani uz prisutnost imama, bula i za to osposobljenih osoba. Ipak, podsjećamo da se posmrtno kupanje obavlja na sljedeći način. Prije svega lijepo bi bilo da osoba koja gasuli ima abdest. Prvo se umrlog malo iskrene ili nagne u stranu kako bi iz tijela izašle sve nečistoće, a potom mu se 'uzme' tahret, a poslije toga abdest (ili u nemogućnosti) tejemum. Zatim se mejjit najmanje jedamput okupa (poželjno je tri puta) sa sapunom i posuši, i ako je umrla osoba ženskog spola raspletu joj se kose i ako je potrebno okniju se prsti na rukama i nogama. Ruke se ispruže niz tijelo a vata se stavi među prste udova, u nosnice i na čelo. Lijepo je umrlog namirisati kamforom ili nekim drugim miomirisom. Na kraju se umrli umotava u tzv. Košulju, male i velike ćefine, a na prsa se stavlja papir sa ispisanom 'Nur-dovom'. U Sarajevu i drugim sredinama Bosne i Hercegovine zaživio je adet da se za ćefine koriste ihrami ukoliko je umrli obavio hadždž, prethodno nakvašeni Zemzem vodom.

U vremenu kada je mejjit okupan i opremljen pa do klanjanja dženaze-namaza trebalo bi proučiti sure Kalem.

Danas mnogi drže iz neznanja da je izbor mjesta za kabur nevažan i nešto čemu ne treba naročito posvećivati važnost. No, nije tako. Nije svejedno gdje će umrli biti ukopan. Kao što i za života čovjek može biti uznemiravan na raznorazne načine od strane lošeg komšije, tako i poslije smrti ako čovjek bude pokopan pokraj nekoga ko se neprimjereno ponašao u svom životu, umrli može biti uznemiravan, ako ni na koji drugi način a ono slušajući i gledajući njegove patnje u kaburu. Allahov poslanik (S) u tom smislu kaže:

»Sahranjujte svoje umrle pokraj dobrih (i pobožnih ljudi), jer će umrli biti uznemiren (ako ga ukopate uz lošeg čovjeka), kao što može biti uznemiren i od lošeg susjeda (na ovom Svijetu).«

Ako za to postoje uvjeti i mogućnosti ponajbolje bi bilo ukopavati rodbinu na jednom mjestu, što nikako ne znači u ono što se danas naziva porodičnom grobnicom.

Ashab Muttabib sin Veda'a prenosi da je Poslanik (S), kad je ukopavao Osmana ibn Maz'una, prvog muhadžira koji je umro u Medini inače Poslanikova rođaka po mlijeku, donio jedan veći kamen i stavio ga iznad glave ukopanog i tom prilikom rekao:

'S ovim ću obilježiti grob svoga brata i kraj njega kopati ko umre od moje porodice.'«

Dakle, nakon što je umrla osoba ogasuljena i opremljena po vjerskim propisima, te obaviještena rodbina, prijatelji i najbliži o smrti i svim onim što je vezano z ato, obavit će se dženaza-namaz.



Dženaza-namaz

Klanjati dženazu-namaz umrloj osobi je obavezujuća dužnost 'farzi kifaje' za muslimana. Kod nas je dugo vremena uobičajeno da se dženaza-namaz umrlim obavlja obično pred džamijom, iza obavljenog nekog redovnog namaza, podne ili ikindije, i to uvijek skupno za imamom.

Danas je nažalost velikibroj muslimana, onih iz srednje generacije i mlađih, koji uopće ne znaju kako se klanja dženaza-namaz, niti kako se treba ponašati tokom posljednjeg ispraćaja umrlih. Zbog toga bi bilo nužno da imam, prije nego se pristupi klanjanju namaza, na jedan lijep i prikladan način upozori prisutne na neke stvari. Prije svega da je za klanjanje dženaza-namaza neophodno imati abdest, pa prem atome ko je bez abdesta da se udalji ili neka bar uzme tejemmum ako već nema vremena da uzme abdest; (Tejemmum se uzima ovako: 1. Učini se nijjet radi čega se uzima tejemmum /u ovom slučaju radi namaza/ npr. 'odlučih uzeti tejemmum radi obavljanja dženaza-namaza, 2. Zatim dotaknemo dlanovima čistu zemlju ili predmet os zemlje, dlanove otresemo i njima potaremo lice kao da ga peremo, 3. Na isti način ponovo dotaknemo dlanovima čistu zemlju ili predmet os zemlje, pa potaremo lijevom desnu a desnom lijevu ruku do iza laktova.) drugo: da podsjeti prisutne koji žele klanjati da se svrstaju u najmanje tri reda (saffa), jer to ima svoju svrhu i uporište u praksi Allahovog poslanika (S); treće: da u najkraćem objasni okupljenima način klanjanja dženaza-namaza budući da mnogi ne znaju ili su zaboravili kako se klanja dženaza-namaz, a žele da je klanjaju; i na koncu da ukloni i opomene prisutne neklanjače, i zatraži da ne puše, ne govore i ne čine druge nepristojnosti u vrijeme klanjanja dženaza-namaza i da bar na taj način iskažu poštovanje prema umrlom, ostalim prisutnim i samome namazu kao namazu. Svakako da je potrebno naglasiti da žene ne klanjaju dženazu-namaz, niti se mogu naći među klanjačima.

Dženaza-namaz nema niti jednog rekata. Klanja se stojeći (na kijamu), a sastoji se od četiri tekbira (Allahu ekber) i selama. Ruke se podignu spram ušiju samo prilikom donošenja prvog tekbira. Ko izostavi makar i jedan tekbir kod klanjanja dženaza-namaza, taj namaz mu neće vrijediti, jer su ti tekbiri obavezni (farz). Ako se više ništa drugo ne bi proučilo, namaz će ipak biti valjan.

Prema tome, dženaza-namaz se klanja umrloj osobi koja je okupana i zamotana u ćefine. Klanja se tako da desna strana umrle osobe bude okrenuta ka Kibli. Imam će stati ispred džema'ta prema prsima umrlog, a džema't će se poredati u saffove, kao što smo već rekli u najmanje tri saffa.

Dženazu-namaz zanijjetimo:

»Nevejtu en usallije lillahi te'ala salatel-l-dženazeti, senaen lillahi te'ala, ve salavaten 'alen-n-nebijji, ve du'aen li hazel-l-mejjiti (za žensko: li hazihil-l-mejjiteti), edaen mustakbilel-kibleti, iktedejtu bi hazel imami – Allahu ekber!«

Nijjet za namaz se može učiniti i na svom jeziku, na ovaj ili sličan način:

»Odlučih da klanjam, u ime Allaha Uzvišenog, dženazu-namaz, uz hvalu Allahu i salavat Vjerovjesniku, i upučujući dovu za umrlog/umrlu, okrenivši se prema Kibli i pristajući za ovim imamom – Allahu ekber.«

I ovaj namaz kao i svi drugi može se zanijetiti srcem, odnosno mislima.

Poslije početnog tekbira uči se 'Subhaneke' dodajući mu 've dželle senauke' iza riječi 've te'ala džedduke.'

Zatim se izgovori drugi tekbir, pa se prouče 'Salavati', koji se uče na drugim namazima na posljednjem sjedenju.

Poslije 'Salavata' donose se treći tekbir i onda se prouči 'Dova'.

Nakon 'Dove' prouči se četvrti tekbir i preda se selam.

Ko ne zna na arapskom Dovu za dženazu-namaz (koju će te naći u transkripciji) može proučiti:

»Rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fil-l-ahireti haseneten ve kina 'azaben-n-nar,« što znači:

»Gospodaru naš, daj nam na Ovom Svijetu dobro, a i na Budućem Svijetu dobro i sačuvaj nas patnje u vatri.«

Ili ko ne zna ni ovo neka prouči:

»Ja Rabbi, ja Rabbi, ja Rabbi!«

Prisutni koji ne znaju Dovu ili koji ne znaju njen sadržaj, trebali bi bar znati da Dova za dženazu-namaz sadrži našu najiskreniju molitvu i želje za umrlog kod Uzvišenog Allaha, jer je jedna od bitnosti dženaza-namaza moliti i tražiti od Allaha spas i milost za umrlu osobu. Ako bi se tako panašali i bili svjesni toga tad dženaza ni bi poprimila obilježja i osobenosti jednog pukog mehaničkog obreda. Dova za umrlog svakako ima svoje mjesto i smisao i nakon predavanja selama, odnosno po završetku dženaza-namaza, ali se ona kod nas ne praktikuje, osim učenja Fatihe iz nama nepoznatih razloga. Ipak, preporučujemo učenje Dove za umrlog i nakon predaje selama, budući je to praksa Allahovog Poslanika (S). Ako neko i ne zna Dovu, može je proučiti i na svom jeziku i sam joj dati prikladan sadržaj. Mi ćemo ovdje navesti jednu od mnogobrojnih Dova za umrle koje je Poslanik (S) učio, kako bi se proniklo u njen sadržaj i značenje, i eventualno poslužila kao primjer za neke naše Dove:

»Allahu moj! Oprosti mu (joj) i smiluj mu (joj) se, pređi preko njegovih (njenih) nedostataka i ispričaj ga (je). Učini prijatnim njegova (njena) staništa, rasprostrani mu (joj) njegovo (njeno) novo naselje. Očisti njegovo (njeno) tijelo sa vodom prijatnom i ugodnom, a rastavi ga (je) od njegovih (njenih) pogreški kao što rastavljaš bijelu odjeću od prljavštine, zamijeni mu (joj) dom sa hajirnijim domom i porodicu sa drugom hajirnijom porodicom. Uvedi ga (je) u džennet i zaštiti ga (je) od kaburskog azaba i džehennemske vatre!«

Prema novorođenčetu koje je pokazivalo znake života postupa se kao i sa odraslim kad umre. Ali ako se novorođenče rodilo mrtvo, tad mu se nadjene ime, okupa se, opremi i zakopa bez klanjanja dženaza-namaza.

Sukladno Šerijatskim propisima dženaza-namaz se ne klanja otpadnicima od Vjere, počiniteljima velikih kriminalnih djela, kao što je npr. umorstvo, žrtvama kojekakvih sukoba i razmirica, onome koji izjavi da je namaz nepotreban i ništavan itd. Premda kod nas vlada rašireno mišljenje da se samoubici ne klanja dženaza-namaz, naš Imam Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, je stanovišta da se i samoubici iako je veliki griješnik treba klanjati dženaza-namaz, držeći da čovjek u trenutku samoubojstva nije normalan i pri svijesti.

Allahov Poslanik Muhammed (S) kaže:

»Nema muslimana koji umre pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi koji ne čine širk Allahu, a da Allah neće primiti njihovo zauzimanje za njega.«

Također je Poslanik (S) rekao sljedeće:

»Ko klanja dženazu umrlom muslimanu, ali vjerujući u Allaha i očekujući od Njega nagradu, pa ga ujedno i otprati do kabura i sačeka dok se zakopa, povratiće se s nagradom dva 'kirata', a svaki je 'kirat' u težini brda Uhud. Ko ode i klanja samo dženazu, pa se vrati prije nego je umrla osoba ukopana povratiće se s nagradom jednog 'kirata'.«





Nošenje i ispraćaj dženaze

Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati, jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu našeg adaba i običaja. Praksa poslanika (S) je da umrlog nose četvorica ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak. Lijepo bi bilo da svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka, započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom, kao što je to i Poslanik (S) preporučio. Dženaza se nosi umjereno žurećim koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skrušeno i dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne kako je to danas raširen običaj – razgovarati, pušiti pa čak i smijati se.

O kakvom je ozbiljnom trenutku riječ ponajbolje svjedoči sljedeći hadisi-šerif, a u kojem se kaže:

»Kada se pripremi dženaza i ljudi je ponesu na ramenima, ako je to bila dobra osoba ona kaže prisutnima: 'Požurite sa mnom,' a ako nije bila dobra ona poviče: 'Teško meni, kuda me to nosite?' Taj glas čuje sve drugo osim čovjeka, a kad bi on čuo taj glas pao bi u nesvijest.«

Ako dženazu nemamo namjeru pratiti do mezaristana, dužni smo kada je ugledamo, ustati na noge i tako ostati sve dok ne prođe, makar bila i nemuslimanska. Na taj način se odaje dužno poštovanje prema Onom koji život i smrt daje. Ko vidi dženazu ako zna neka prouči:

»Haza ma ve'adenellahu ve resuluhu!« (Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik). Zabranjeno je pratiti onu dženazu gdje ima naricanja, kuknjave i sl.

Allahov poslanik (S) kaže:

»Ne slijedite dženazu za kojom ide narikača ili za kojom se nosi vatra. I ne idite ispred dženaze.«

Prateći dženazu nikako ne bi smo smjeli jahati na kakvoj jahalici (biti u automobilu), jer takvu praksu Poslanik (S) nije dozvoljavao, a Ashabe bi korio kad bi ih vidio da za dženazom jašu na nekoj jahalici. Iako nema izričite zabrane u Šerijatu, smatra se pokuđenim da žene prisustvuju nošenju i ispraćaju dženaze, ali i kao druge štetne novotarije vezane za dženazu i ova je danas uzela itekako maha.

Dženaza-namaz se može obaviti i u odsutnosti ili naknadno. Ovakav dženaza-namaz se naziva 'dženazeti gaib' ili 'evvebin dženaza'. Klanja se skupno a može i pojedinačno. To se čini kada je neko tjelesno spriječen da prisustvuje dženazi iz bilo kojeg razloga ili ako dženaza-namaz uopće nije obavljen zbog nekih objektivnih okolnosti. Ovaj namaz se obično klanja žrtvama rata, stradalnicima, šehidima, radnicima muslimanima u neislamskim zemljama u kojima ne postoji imamat, onima koji su Allahovom milošču preselili na Ahiret kao muslimani, a formalno pravno to nisu bili i sl.



Spuštanje u kabur i učenje poslije zakopavanja


U vrijeme nošenja i ispraćaja dženaze do kabura, prisutni nikako ne bi smjeli sjedati dok ista ne bude spuštena na zemlju.

Allahov Poslanik (S) kaže:

»Ko slijedi dženazu nek ne sjeda dok ona ne bude spuštena na zemlju, a ako je neko već sjeo narediće mu se da ustane.«

Kabur odnosno mezar treba da je lijepo iskopan i uređen, da nije tijesan i da nema neke vidljive nepravilnosti koje bi mogle nastati kopanjem. Ako bi se uočile neke greške one se moraju otkloniti, što je u skladu sa sunnetom, pa tek onda pristupiti zakopavanju umrlog. Kod nas je običaj da umrlog u kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to učini i neko drugi. Najbolje bi bilo kada bi umrlog u kabur spustili najpobožniji ljudi koji su tu prisutni. To se jasno vidi iz postupka Allahovog Poslanika (S). Naime, prilikom dženaze njegove kćerke Ummi Kulsum (A), on je pozvao da je spusti neko ko je prethodne večeri najviše bio u ibadetu, pa se javio Ebu Talha, Allah bio zadovoljan s njim, koji ju je i spustio u mezar.

Također je sunnet da bar jedan od onih koji spuštaju umrlu osobu u kabur kaže: 'Bismillahi ve 'ala milleti Resulullah!' U skladu sa Poslanikovom praksom je i to da se prilikom spuštanja u kabur prvo spuste noge, pa tek onda glava kao i to da lice desna strana umrle osobe budu okrenute prema Kibli.

Običaj je da se na četiri kaburska čoška prouči Kur'anska sura 'Mulk' (Tebareke...) ili da se prouči ista sura četiri puta na četiri grumenčića zemlje po jedan put. Ranije je bio običaj da se po stavljanju mejjita u kabur stavlja 'Ahdnama-dova' na arapskom jeziku, a koja bi se postavljala na desni zid kabura, poviše glave umrloga ili na sama prsa umrlog. Na jantahte ili kako se to danas kaže naslone, prouči bi se na svaku od njih po jedan put sure 'Inširah' (Elem nešrahleke...).

U one lijepe adete koji su se kod nas još očuvali ubrajamo i to, da uglavnom svi prisutni učestvuju u zakopavanju umrle osobe, što je zapravo sunnet. Allahov Poslanik (S) je uobičavao, pošto bi klanjao džanazu-namaz nekoj osobi, da nakon što prođe pored uzglavlja umrle osobe baci tri šake zemlje u kabur. Pojedini učenjaci su mišljenja da bi bilo lijepo pri prvom bacanju zemlje reći: 'minha haleknakum' (od zemlje vas stvaramo), pri drugom: 've fiha nu'idukum' (i u nju vas vraćamo), i pri trećem: 've minha nuhridžukum tareten uhra' (i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti). Prenosi se da je hazreti Muhammed (S) učio ovaj ajet prilikom dženaze jedne od njegovih kćeri. Sarajevski i derviši uopće za vrijeme zakopavanja mejjita imaju jedan lijep adet – čine zajednički zikr Allaha i traže zauzeće (šefa'at) Resulullaha i Poslaničke porodice (Ehli Bejta) kod Uzvišenog Stvoritelja za dotičnu umrlu osobu.

Pošto je mejjit zakopan pristupa se učenju Časnog Kur'ana. Obično to čine Imami, neko od najbliže rodbine i oni koji znaju lijepo učiti. Najčešče se uči slijedeće:

- posljednja dva ajeta sure 'Bekare' (Amene-r-resulu...)

- tri puta sure 'Ihlas' (Kul Huvallahu...)

- jedanput sure 'Felek' (Kul euzu bi Rabbi-l-felek...)

- jedanput sure 'Nas' (Kul euzu bi Rabbin-n-nas...)

- između ovih sureta uče se glasno 'tekbiri' u kojem uzmu učešče i svi prisutni.

Zatim se prouči:

- 'Fatiha' i

- prvih pet ajeta sure 'El-Bekare' (Elif, Lam, Mim...)

Neće smetati, štaviše bilo bi poželjno prije učenja 'Ihlasa' proučiti još poneko 'ašere' ili čitavo Kur'ansko sure. Imami Šafija, Allah bio zadovoljan njime, kaže da je preporučljivo proučiti nešto iz Kur'ana nad kaburom umrlog, a da bi najbolje bilo proučiti čitavu 'hatmu'.

Poslije učenja gore navedenog, uči se 'Dova' obično na arapskom jeziku. Čini se to zajednički, skupno, a može i pojedinačno.

Hazreti Poslanik (S) je tim povodom rekao:

»Molite za oprost grijeha vašem bratu i molite da bude postojan, jer se sada ispituje.«

Iz vjerodostojnih predaja znamo da se umrla osoba podvrgava pitanjima: ko joj je bio Bog, koja je bila njena Vjera i ko joj je bio Vjerovjesnik. Isto tako, poznato nam je i vjerujemo da je umrli svjestan prisutnosti onih koji su na njegovoj dženazi, kao i to da postoji kazna u grobu za onoga ko je zasluži. Zato i molimo Preuzvišenog Allaha da spasio dotičnog od kaburskog azaba. Na ime kaburske kazne objavljen je, kako prenosi Imam Buharija, ajet: Allah one koji vjeruju ustaljuje u čvrstom govoru i na Ovom i na Drugom Svijetu.

Brojni su Hadisi o postojanju zagrobnog života i odgovornosti na Drugom Svijetu, čije bi nijekanje značilo napuštanje Islama. Dozvoljeno je je vršiti ukop i noću iako to nije preporučljivo. U svakom slučaju nije grijeh.

Doskora je bio običaj da se neposredno po zagrtanju kabura i učenja, poljeva kabur vodom iz kakvog ibrika ili druge posude. Neko od prisutnih bi izlio tu vodu po kaburu, tako što bi počeo od uzglavlja a završio bi sa podnožjem kabura. Nije poznato odakle vuče ovaj adet, ali ga kao dobar preporučuje uvaženi Muhammed ibn Pir 'Ali El Birgivi.

Svojevremeno su se vodile među našim učenjacima brojne rasprave o tome, ima li koristi da Imam po zakopavanju umrle osobe uči 'talkin' ili ne. Bez da prosuđujemo o valjanosti tog čina, samo upozoravamo protivnike učenja 'talkina' da od njegovog učenja nema nikakve štete, zato preporučujemo da se uči kao i do sada.

Prevažno je, međutim, da Imam upita prisutne hoće li halaliti umrlom dug, materijalni ili neke druge prirode, jer se nikako ne bi smjelo dogoditi muslimanu da dođe pred Allaha neizmirenih hakkova. Zato je od izvanredne važnosti da bar prisutni halale eventualne dugove, kako umrla osoba ne bi bila izložena kojekakvim kaznama i neprijatnostima radi dugova. Uopće, kad razgovaramo o umrloj osobi poslije njene smrti, ne bi smo trebali isticati njene grijehe i mahane, pa makar ih i znali ukoliko za to nemamo neku naročitu potrebu, a ako to činimo onda bi smo morali biti krajnje pravični i istinoljubivi.

Premda je to neuobičajeno kod nas, po završetku dženaze bi bilo dobro da Imam ili neka pobožnija osoba iskoristi priliku da, umjesto klasičnog posmrtnog govora, uputi nekoliko riječi prisutnim. Taj govor ne bi smio biti dug, ali bi ipak morao sadržavati ono što bi nadahnulo prisutne da se vraćaju Vjeri i preispitaju svoj odnos prema Uzvišenom Allahu, drugim ljudima i sebi samima.