Pokopno Društvo BAKIJE je udruženje građana sa 95-godišnjom tradicijom!
Duboko ožalošćeni obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi MEHO (AVDIJA) POZDER preselio na Ahiret u srijedu, 13. novembra 2019. godine, u 84. godini života. Dženaza će se obaviti u četvrtak, 14. novembra 2019. godine u 14 30 sati na mezarju ROSULJE, Gornje Luko. Prijevoz iz Sarajeva obezbijeđen ispred Careve džamije u 11 00 sati sa zaustavljanjima na autobuskim stajalištima Otoka i Nedžarići, do mezarja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : supruga Haska, kćerka Jasmina, sin Jasmin, zet Miralem, snaha Alma, unučad Amer, Ermina, Ali i Asja, praunuka Uma, snaha Fatima, bratići Ismet i Izet sa porodicama, bratične Ćamila i Zineta sa porodicama, zet Šećo, sestrična Vasvija sa porodicom, te porodice Pozder, Mahović, Mujan, Osmanović, Zečo, Popovac, Wong, Podrum, Vilić, Kunić, Kajanija, Ćurt, Karović, Rahić, te ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. .
Pokopno Društvo BAKIJE je udruženje građana sa osamdesetogodišnjom tradicijom, koje ima za cilj da omogući i organizira što pristojniji, kulturniji, suvremeniji i koliko je to moguće što jeftiniji pokop umrlih, a u skladu sa islamskim propisima i običajima, preuzimajući pri tom potpunu brigu oko dženaze i poštivajući volju i zahtjeve onih koji naručuju pokop. Društvo kao takvo je najstarije te vrste i namjene u Bosni i Hercegovini i baštini sve one vrijednote koje su utemeljene 1923. g. osnivanjem Pokopnog Društva JEDILERI.
Društvo opslužuje oko 15 000 domaćinstava što znači da ima oko 50 000 osoba koji su članovi Društva. BAKIJE posjeduju savremen i specijaliziran vozni park opremljen posebnim klima uređajima, moderne i funkcionalne hladnjače i gasulhane, operativno i stručno osoblje i neprestane dežure zgrada, garaže i glasuhana su 24 sata obezbjeđeni video i fizickom zaštitom.Da bi što bolje i kvalitetnije udovoljilo zahtjevima svojih mnogobrojnih članova, građanstva općenito i u posljednje vrijeme Bošnjaka u inostranstvu, a poštivajući zakonsku regulativu i propise.
Društvo je 2003. g. osnovalo i svoje preduzeće PPP BAKIJE d.o.o.BAKIJE su poznate po svojim uslužnim djelatnostima, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i diljem Evrope gdje god se nalaze Bošnjaci muslimani i slobodno se može kazati da ono u svemu prednjači u odnosu na srodna preduzeća. Ipak, najbolja reklama i preporuka Bakijama je brojno članstvo i njihova svjedočanstva o kvaliteti naših usluga.
Najviše organizaciono tijelo Društva je Skupština čiji su članovi zapravo svi članovi Društva.Skupština bira Upravni odbor koji ima 15 članova i Nadzorni odbor koji ima 3 člana.
Predsjednik Društva
Hajrudin Šuman
Predsjednik Upravnog odbora
Adnan Jasarevic
Direktor Društva
Fuad Sikrić
Direktor Preduzeća
Sokolovic Faruk
KAKO POSTATI ČLAN | |
Mjesečna članarina iznosi
4 KM,
odnosno godišnja 48 KM. Troškovi upisnine novih članova iznose 5 KM, a članska knjizica kosta 1 KM. Učlanjenje novih članova kao i uplate članarine mogu se izvršiti svaki dan od 8-15 h. Osobe starosti do 40 godina, pri učlanjenju, osim troškova upisnine uplaćuju samo redovnu članarinu, dok osobe koje su stare preko 40 godina plaćaju tzv. dodatnu vrijednost ili zaostatak, prema dole navedenoj skali: |
|
DO 40 GODINA | 0 KM |
40-45 GODINA | 90 KM |
45-50 GODINA | 180 KM |
50-55 GODINA | 360 KM |
55-60 GODINA | 630 KM |
PREKO 60 GODINA | 900 KM |
UPISNINA | 5 KM |
KNJIZICA | 1 KM |
Učlanjenjem stičete pravo BESPLATNOG grobnog mjesta na mezaristanima Vlakovo i Faletići Dodatna vrijednost ili zaostatak može se plaćati u više mjesečnih rata |
|
P.D.Bakije Ul.Sagardzije br.4 Tel: 033-233-062, 033 533-763 i 033 246 290 Email: clanarina@bakije.com www.bakije.com NAPOMENA Prilikom upisa u članstvo Društva, član je obavezan da da tačne podatke o sebi i članovima svoje porodice, uz obavezan dolazak bračnog druga i predočenje ličnih dokumenata. Društvo zadržava pravo da od člana zatraži i zvanične potvrde o ličnim podacima. Izvodi iz Statuta PD «Bakije» Član 10. Cilj Društva je da na pricipima dobrovoljnosti, solidarnosti i međusobnog pomoganja omogući i oranizira, pod jednakim uslovima, pristojan, kulturan i savremen ukop umrlih. Član 13. Članstvo u Društvu je dobrovoljno. Prava i dužnosti članova Društva utvrđuju se Statutom Društva i drugim samoupravnim aktima donesenim u skladu sa odredbama Statuta. Član 14. Članovi Društva su: redovni članovi i porodični članovi. Član 15. Redovnim članom Društva može biti svaki radni čovjek i građanin na osnovu pristupne izjave, koji podnese zahtjev i koji usvaja Statut i druge opšte akte Društva. Član 16. Porodičnim članovima Društva postaju članovi uže porodice redovnog člana i to: bračni drug; bračna, vanbračna i usvojena djeca, pastorčad i siročad bez oba roditelja do navršenih 18 godina života, odnosno do završetka redovnog školovanja, a najdalje do navršenih 25 godina života, ukoliko ih izdržava redovni član, a preko navršenih 18 odnosno 25 godina života ako su stalno nesposobni za rad i nemaju sredstva za izdržavanje; porodičnim članom Društva smatra se i onaj član šire porodice redovnog člana koji sa njim živi u zajedničkom domaćinstvu, nema vlastitih prihoda i nije sposoban za rad, a koga redovni član izdržava. Član 18. Nakon smrti redovnog člana, na njegovo mjesto, sa svim pravima i dužnostima redovnog člana, može stupiti njegov bračni drug ili bilo koji porodični član njegove uže porodice. ovo pravo se može ostvariti u roku od 6 mjeseci od dana smrti redovnog člana. Član 20. U slučaju da se član Društva razvede, bračnom drugu prestaje članstvo u Društvu, s tim da on ne gubi dotle stečena prava ukoliko se u roku od 6 mjeseci upiše za redovnog člana Društva. Član 23. Članstvo u Društvu prestaje: istupanjem iz članstva; isključenjem; smrću. Član 24. Član Društva može biti isključen: ako ne plati članarinu neprekidno za godinu dana; ako se teže ogriješi o interese društvene zajednice; ako protivpravno prisvoji bilo šta od imovine Društva, ili nanese drugu materijalnu štetu Društvu; ako radi protiv interesa Društva; ako se ne pridržava odredaba Statuta, opštih akata i zaključaka Skupštine i Upravnog odbora Društva.Ne može biti isključen član koji nije platio članarinu za vrijeme privremene nezaposlenosti. Član 29. Član Društva ima pravo: da bira i bude biran u samoupravne organe Društva; da daje prijedloge u vezi poslovanja Društva, rada samoupravnih organa i radne zajednice; da ostvaruje pravo na ukopninu saglasno odredbama ovog Statuta i drugih opštih akata. Član 30. Član Društva je dužan: da radi na ostvarivanju ciljeva i zadataka Društva, da čuva ugled i interese Društva, izvršava odluke i zaključke samoupravnih i drugih organa Društva; da prijemu u članstvo da o sebi i čalnovima svoje uže porodice istinite podatke i da podnese odgovarajuću dokumentaciju; da u roku od 30 dana prijavi svaku promjenu kod njega i članova njegove porodice, koja za sobom povlači sticanje ili gubitak članskih prava, kao što su: smrtni slučaj, razvod braka, rođenje djeteta, završetak školovanja, zaključenje braka, promjena sposobnosti za rad, promjena stana i preselenje u drugo mjesto. Član 38. Član Društva koji pri prijemu u članstvo nije navršio 40 godina života, stiče pravo na ukopninu nakon 12 mjeseci članstva pod uslovom da je redovno plaćao članarinu. Član 39. Član Društva koji je prilikom prijema u članstvo navršio 40 godina života, stiče pravo na ukopninu nakon 12 mjeseci članstva i kada uplati poseban ulog od iznosa ukopnine na dan njegovog upisa a ovisno od godina starosti: od 40 do 45 godina života 10% od ukopa, od 45 do 50 godina života 20% od ukopa, od 50 do 55 godina života 40% od ukopa, od 55 do 60 godina života 70% od ukopa i preko 60 godina života 100%, odnosno cijeli ukop. Član 43. Redovnim članovima osigurava se pun iznos ukopnine. U istom iznosu osigurava se ukopnina i bračnom drugu redovnog člana. Ovo pravo se osigurava redovnom članu za bračnog druga, samo jedanput. Ostalim porodičnim članovima i djeci do navršenih 18 godina života osigurava se 50% od iznosa ukopnine. Za djecu do mjesec dana života i za mrtvorođenu djecu, osiguravaju se samo stvarni troškovi. |
|
U cjelokupan odnos prema onima koji su preselili na Ahiret, sasvim sigurno se može uvrstiti i odnos bosanskohecegovačkih muslimana prema mezaristanima ili kako se to još kaže: mezarlucima, mezarjima, kaburistanima, što je sve istoznačnica za groblje.
I tu se dobrahno odstupilo od islamskih adeta i običaja kao ustalom i u mnogome čemu drugome, što je dovelo do toga da je danas mezaristan pozornica neukusa, kiča, nemarnosti i čega sve ne, i što je najžalosnije ono je danas poprište izrazito neislamskih obilježja i znamenja.
Željeli mi to priznati ili ne, stanje islamskih mezarja općenito je zapravo odraz i stanje nas živih, kako pojedinaca tako i zajednice. Iako po svojoj izvanrednoj važnosti to zaslužuje, mi ćemo ovu temu dotaći samo utoliko kako bi naznačili njene osnovne značajke.
S ciljem očuvanja svoje tradicije uglavnom i naši muslimani običavaju stavljati nadgrobne spomenike ili kako se to obično kaže 'podizati nišane'.
Prije je u tome bilo mnogo više reda i neke sistematičnosti, dok se u posljednje vrijeme zapaža da su oblici nišana izgubili svoj prvotni izgled i ljepotu koja se očitovala u njihovoj jednostavnosti i skromnosti.
Danas se u velikom broju susrećemo sa raznovrsnim odrođavanjem, preuzimanjem običaja drugih, pa čak i onih koji nemaju baš nikakve veze sa Islamom.
Danas su podignuti nišani često vrlo skupi, preluksuzni, sa slikama i kojekakvim osobenostima, a što je u suprotnosti sa islamskim propisima koju naglašavaju krajnju skromnost i jednostavnost.
A oni koji bi trebalo da se oglase u ovom pitanju, već desetljećima šute i na taj način saučestvuju u nečemu vrlo ružnome i čak pogubnom, štaviše i oni su vrlo često izravni promotori i promicatelji onoga što nema nikakvog doticaja sa preuzvišenim Islamom.
Mi ćemo se, uz Allahovu pomoć, na nekom drugom mjestu detaljnije osvrnuti na ovu temu, a vama ćemo poštovani čitatelju, na ovom mjestu, preporučiti da vodite računa o mezarima svojih umrlih tako što ćete ih zijaretiti tj. posjećivati kad god to možete, proučiti štogod tom prilikom i održavati ih onoliko koliko je to potrebno.
Kad se već i odlučite da postavite kamene nišane, neka oni budu skromni, jednostavni i sa isključivo našim, islamskim obilježjima i osobenostima. Izbor oblika nišana neka bude vaš, a kao najbolji urnek i primjer mogu vam poslužiti nišani iz starih muslimanskih mezaristana, a i konsultujte se i sa pobožnijim ljudima među vama.
Budite uvjereni, učinite li tako, da nećete pogriješiti. Ranije je bio običaj da se na mezaru zasadi cvijeće, ruta, šimšir, ruža ili neko drugo manje zimzeleno drvo koje će praviti hlad na mezaru. Veća drveća ne bi trebalo saditi ni na samom mezaru niti kraj njega, jer bi njegovo korijenje vremenom razorilo unutrašnjost kabura.
U obavezne vjerske dužnosti dženaze svakako spada kupanje umrle osobe ili gasuljenje kako se to kaže, ukoliko se ne radi o šehidu, te njeno zamotavanje u ćefine. Sa opremanjem umrloga ne bi se trebalo odugovlačiti ako za to nema opravdanih razloga. To nam preporučuje i Allahov Poslanik (S). Tako Ashab Husejn ibn Vahvah propovjeda da je Pejgamber obišao bolesnog Talhu, sina Berraova, Allah bio zadovoljan obojicom, koji je tom prilikom rekao:
»Vidim da je Talha na samrti. Obavijestite me kad umre, a ujedno požurite sa opremanjem, jer nije potrebno da tijelo umrlog muslimana leži među ukućanima.«
Rečeno je i sljedeće:
»Ko okupa umrloga, stavi ga u ćefine, namiriše i svakako uredno opremi, nosi ga, klanja mu dženazu i ne otkrije ništa što je vidio (prilikom opremanja), vratit će se čist od grijeha kao kad ga je majka rodila.«
Danas se kupanje/gasuljenje i opremanje umrlih uglavnom obavlja u gasulhani uz prisutnost imama, bula i za to osposobljenih osoba. Ipak, podsjećamo da se posmrtno kupanje obavlja na sljedeći način. Prije svega lijepo bi bilo da osoba koja gasuli ima abdest. Prvo se umrlog malo iskrene ili nagne u stranu kako bi iz tijela izašle sve nečistoće, a potom mu se 'uzme' tahret, a poslije toga abdest (ili u nemogućnosti) tejemum. Zatim se mejjit najmanje jedamput okupa (poželjno je tri puta) sa sapunom i posuši, i ako je umrla osoba ženskog spola raspletu joj se kose i ako je potrebno okniju se prsti na rukama i nogama. Ruke se ispruže niz tijelo a vata se stavi među prste udova, u nosnice i na čelo. Lijepo je umrlog namirisati kamforom ili nekim drugim miomirisom. Na kraju se umrli umotava u tzv. Košulju, male i velike ćefine, a na prsa se stavlja papir sa ispisanom 'Nur-dovom'. U Sarajevu i drugim sredinama Bosne i Hercegovine zaživio je adet da se za ćefine koriste ihrami ukoliko je umrli obavio hadždž, prethodno nakvašeni Zemzem vodom.
U vremenu kada je mejjit okupan i opremljen pa do klanjanja dženaze-namaza trebalo bi proučiti sure Kalem.
RACUNI U BANKAMA
Raiffeisen banka 1 6 1 0 0 0 0 0 0 7 9 7 0 0 1 6
ID broj: 4200011780001
KONTAKT INFORMACIJE
Sjedište Društva i Preduzeća je u Sarajevu, u uluci Sagrdžije br. 4.
TELEFON: +387 33 533 763
TELEFON: +387 33 233 062
TELEFAX: +387 33 447 122
TELEFAX: +387 33 233 062
MOBITEL: +387 61 131 788
MOBITEL: +387 61 150 146
E-mail: info@bakije.com
E-mail: direktor@bakije.com
Direktor Preduzeća
Sokolovic Faruk
Danas mnogi drže iz neznanja da je izbor mjesta za kabur nevažan i nešto čemu ne treba
naročito posvećivati važnost. No, nije tako. Nije svejedno gdje će umrli
biti ukopan. Kao što i za života čovjek može biti uznemiravan na raznorazne
načine od strane lošeg komšije, tako i poslije smrti ako čovjek bude pokopan
pokraj nekoga ko se neprimjereno ponašao u svom životu, umrli može biti
uznemiravan, ako ni na koji drugi način a ono slušajući i gledajući njegove
patnje u kaburu. Allahov poslanik (S) u tom smislu kaže:
»Sahranjujte svoje umrle pokraj dobrih (i pobožnih ljudi), jer će umrli biti
uznemiren (ako ga ukopate uz lošeg čovjeka), kao što može biti uznemiren i
od lošeg susjeda (na ovom Svijetu).«
Ako za to postoje uvjeti i mogućnosti ponajbolje bi bilo ukopavati rodbinu
na jednom mjestu, što nikako ne znači u ono što se danas naziva porodičnom
grobnicom.
Ashab Muttabib sin Veda'a prenosi da je Poslanik (S), kad je ukopavao Osmana
ibn Maz'una, prvog muhadžira koji je umro u Medini inače Poslanikova rođaka
po mlijeku, donio jedan veći kamen i stavio ga iznad glave ukopanog i tom
prilikom rekao:
'S ovim ću obilježiti grob svoga brata i kraj njega kopati ko umre od moje
porodice.'«
Dakle, nakon što je umrla osoba ogasuljena i opremljena po vjerskim
propisima, te obaviještena rodbina, prijatelji i najbliži o smrti i svim
onim što je vezano z ato, obavit će se dženaza-namaz.
Dženaza-namaz
Klanjati dženazu-namaz umrloj osobi je obavezujuća dužnost 'farzi kifaje' za
muslimana. Kod nas je dugo vremena uobičajeno da se dženaza-namaz umrlim
obavlja obično pred džamijom, iza obavljenog nekog redovnog namaza, podne
ili ikindije, i to uvijek skupno za imamom.
Danas je nažalost velikibroj muslimana, onih iz srednje generacije i mlađih,
koji uopće ne znaju kako se klanja dženaza-namaz, niti kako se treba
ponašati tokom posljednjeg ispraćaja umrlih. Zbog toga bi bilo nužno da
imam, prije nego se pristupi klanjanju namaza, na jedan lijep i prikladan
način upozori prisutne na neke stvari. Prije svega da je za klanjanje
dženaza-namaza neophodno imati abdest, pa prem atome ko je bez abdesta da se
udalji ili neka bar uzme tejemmum ako već nema vremena da uzme abdest;
(Tejemmum se uzima ovako: 1. Učini se nijjet radi čega se uzima tejemmum /u
ovom slučaju radi namaza/ npr. 'odlučih uzeti tejemmum radi obavljanja
dženaza-namaza, 2. Zatim dotaknemo dlanovima čistu zemlju ili predmet os
zemlje, dlanove otresemo i njima potaremo lice kao da ga peremo, 3. Na isti
način ponovo dotaknemo dlanovima čistu zemlju ili predmet os zemlje, pa
potaremo lijevom desnu a desnom lijevu ruku do iza laktova.) drugo: da
podsjeti prisutne koji žele klanjati da se svrstaju u najmanje tri reda
(saffa), jer to ima svoju svrhu i uporište u praksi Allahovog poslanika (S);
treće: da u najkraćem objasni okupljenima način klanjanja dženaza-namaza
budući da mnogi ne znaju ili su zaboravili kako se klanja dženaza-namaz, a
žele da je klanjaju; i na koncu da ukloni i opomene prisutne neklanjače, i
zatraži da ne puše, ne govore i ne čine druge nepristojnosti u vrijeme
klanjanja dženaza-namaza i da bar na taj način iskažu poštovanje prema
umrlom, ostalim prisutnim i samome namazu kao namazu. Svakako da je potrebno
naglasiti da žene ne klanjaju dženazu-namaz, niti se mogu naći među
klanjačima.
Dženaza-namaz nema niti jednog rekata. Klanja se stojeći (na kijamu), a
sastoji se od četiri tekbira (Allahu ekber) i selama. Ruke se podignu spram
ušiju samo prilikom donošenja prvog tekbira. Ko izostavi makar i jedan
tekbir kod klanjanja dženaza-namaza, taj namaz mu neće vrijediti, jer su ti
tekbiri obavezni (farz). Ako se više ništa drugo ne bi proučilo, namaz će
ipak biti valjan.
Prema tome, dženaza-namaz se klanja umrloj osobi koja je okupana i zamotana
u ćefine. Klanja se tako da desna strana umrle osobe bude okrenuta ka Kibli.
Imam će stati ispred džema'ta prema prsima umrlog, a džema't će se poredati
u saffove, kao što smo već rekli u najmanje tri saffa.
Dženazu-namaz zanijjetimo:
»Nevejtu en usallije lillahi te'ala salatel-l-dženazeti, senaen lillahi
te'ala, ve salavaten 'alen-n-nebijji, ve du'aen li hazel-l-mejjiti (za
žensko: li hazihil-l-mejjiteti), edaen mustakbilel-kibleti, iktedejtu bi
hazel imami – Allahu ekber!«
Nijjet za namaz se može učiniti i na svom jeziku, na ovaj ili sličan način:
»Odlučih da klanjam, u ime Allaha Uzvišenog, dženazu-namaz, uz hvalu Allahu
i salavat Vjerovjesniku, i upučujući dovu za umrlog/umrlu, okrenivši se
prema Kibli i pristajući za ovim imamom – Allahu ekber.«
I ovaj namaz kao i svi drugi može se zanijetiti srcem, odnosno mislima.
Poslije početnog tekbira uči se 'Subhaneke' dodajući mu 've dželle senauke'
iza riječi 've te'ala džedduke.'
Zatim se izgovori drugi tekbir, pa se prouče 'Salavati', koji se uče na
drugim namazima na posljednjem sjedenju.
Poslije 'Salavata' donose se treći tekbir i onda se prouči 'Dova'.
Nakon 'Dove' prouči se četvrti tekbir i preda se selam.
Ko ne zna na arapskom Dovu za dženazu-namaz (koju će te naći u
transkripciji) može proučiti:
»Rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fil-l-ahireti haseneten ve kina
'azaben-n-nar,« što znači:
»Gospodaru naš, daj nam na Ovom Svijetu dobro, a i na Budućem Svijetu dobro
i sačuvaj nas patnje u vatri.«
Ili ko ne zna ni ovo neka prouči:
»Ja Rabbi, ja Rabbi, ja Rabbi!«
Prisutni koji ne znaju Dovu ili koji ne znaju njen sadržaj, trebali bi bar
znati da Dova za dženazu-namaz sadrži našu najiskreniju molitvu i želje za
umrlog kod Uzvišenog Allaha, jer je jedna od bitnosti dženaza-namaza moliti
i tražiti od Allaha spas i milost za umrlu osobu. Ako bi se tako panašali i
bili svjesni toga tad dženaza ni bi poprimila obilježja i osobenosti jednog
pukog mehaničkog obreda. Dova za umrlog svakako ima svoje mjesto i smisao i
nakon predavanja selama, odnosno po završetku dženaza-namaza, ali se ona kod
nas ne praktikuje, osim učenja Fatihe iz nama nepoznatih razloga. Ipak,
preporučujemo učenje Dove za umrlog i nakon predaje selama, budući je to
praksa Allahovog Poslanika (S). Ako neko i ne zna Dovu, može je proučiti i
na svom jeziku i sam joj dati prikladan sadržaj. Mi ćemo ovdje navesti jednu
od mnogobrojnih Dova za umrle koje je Poslanik (S) učio, kako bi se proniklo
u njen sadržaj i značenje, i eventualno poslužila kao primjer za neke naše
Dove:
»Allahu moj! Oprosti mu (joj) i smiluj mu (joj) se, pređi preko njegovih
(njenih) nedostataka i ispričaj ga (je). Učini prijatnim njegova (njena)
staništa, rasprostrani mu (joj) njegovo (njeno) novo naselje. Očisti njegovo
(njeno) tijelo sa vodom prijatnom i ugodnom, a rastavi ga (je) od njegovih
(njenih) pogreški kao što rastavljaš bijelu odjeću od prljavštine, zamijeni
mu (joj) dom sa hajirnijim domom i porodicu sa drugom hajirnijom porodicom.
Uvedi ga (je) u džennet i zaštiti ga (je) od kaburskog azaba i džehennemske
vatre!«
Prema novorođenčetu koje je pokazivalo znake života postupa se kao i sa
odraslim kad umre. Ali ako se novorođenče rodilo mrtvo, tad mu se nadjene
ime, okupa se, opremi i zakopa bez klanjanja dženaza-namaza.
Sukladno Šerijatskim propisima dženaza-namaz se ne klanja otpadnicima od
Vjere, počiniteljima velikih kriminalnih djela, kao što je npr. umorstvo,
žrtvama kojekakvih sukoba i razmirica, onome koji izjavi da je namaz
nepotreban i ništavan itd. Premda kod nas vlada rašireno mišljenje da se
samoubici ne klanja dženaza-namaz, naš Imam Ebu Hanife, Allah mu se
smilovao, je stanovišta da se i samoubici iako je veliki griješnik treba
klanjati dženaza-namaz, držeći da čovjek u trenutku samoubojstva nije
normalan i pri svijesti.
Allahov Poslanik Muhammed (S) kaže:
»Nema muslimana koji umre pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi koji ne čine
širk Allahu, a da Allah neće primiti njihovo zauzimanje za njega.«
Također je Poslanik (S) rekao sljedeće:
»Ko klanja dženazu umrlom muslimanu, ali vjerujući u Allaha i očekujući od
Njega nagradu, pa ga ujedno i otprati do kabura i sačeka dok se zakopa,
povratiće se s nagradom dva 'kirata', a svaki je 'kirat' u težini brda Uhud.
Ko ode i klanja samo dženazu, pa se vrati prije nego je umrla osoba ukopana
povratiće se s nagradom jednog 'kirata'.«
Nošenje i ispraćaj dženaze
Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od
gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim
mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze
se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju
dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan
red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati,
jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu
našeg adaba i običaja. Praksa poslanika (S) je da umrlog nose četvorica
ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak.
Lijepo bi bilo da svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka,
započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom, kao
što je to i Poslanik (S) preporučio. Dženaza se nosi umjereno žurećim
koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skrušeno i
dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne kako je to danas raširen običaj
– razgovarati, pušiti pa čak i smijati se.
O kakvom je ozbiljnom trenutku riječ ponajbolje svjedoči sljedeći
hadisi-šerif, a u kojem se kaže:
»Kada se pripremi dženaza i ljudi je ponesu na ramenima, ako je to bila
dobra osoba ona kaže prisutnima: 'Požurite sa mnom,' a ako nije bila dobra
ona poviče: 'Teško meni, kuda me to nosite?' Taj glas čuje sve drugo osim
čovjeka, a kad bi on čuo taj glas pao bi u nesvijest.«
Ako dženazu nemamo namjeru pratiti do mezaristana, dužni smo kada je
ugledamo, ustati na noge i tako ostati sve dok ne prođe, makar bila i
nemuslimanska. Na taj način se odaje dužno poštovanje prema Onom koji život
i smrt daje. Ko vidi dženazu ako zna neka prouči:
»Haza ma ve'adenellahu ve resuluhu!« (Ovo je ono što su nam obećali Allah i
Njegov Poslanik). Zabranjeno je pratiti onu dženazu gdje ima naricanja,
kuknjave i sl.
Allahov poslanik (S) kaže:
»Ne slijedite dženazu za kojom ide narikača ili za kojom se nosi vatra. I ne
idite ispred dženaze.«
Prateći dženazu nikako ne bi smo smjeli jahati na kakvoj jahalici (biti u
automobilu), jer takvu praksu Poslanik (S) nije dozvoljavao, a Ashabe bi
korio kad bi ih vidio da za dženazom jašu na nekoj jahalici. Iako nema
izričite zabrane u Šerijatu, smatra se pokuđenim da žene prisustvuju nošenju
i ispraćaju dženaze, ali i kao druge štetne novotarije vezane za dženazu i
ova je danas uzela itekako maha.
Dženaza-namaz se može obaviti i u odsutnosti ili naknadno. Ovakav
dženaza-namaz se naziva 'dženazeti gaib' ili 'evvebin dženaza'. Klanja se
skupno a može i pojedinačno. To se čini kada je neko tjelesno spriječen da
prisustvuje dženazi iz bilo kojeg razloga ili ako dženaza-namaz uopće nije
obavljen zbog nekih objektivnih okolnosti. Ovaj namaz se obično klanja
žrtvama rata, stradalnicima, šehidima, radnicima muslimanima u neislamskim
zemljama u kojima ne postoji imamat, onima koji su Allahovom milošču
preselili na Ahiret kao muslimani, a formalno pravno to nisu bili i sl.
Spuštanje u kabur i učenje poslije zakopavanja
U vrijeme nošenja i ispraćaja dženaze do kabura, prisutni nikako ne bi
smjeli sjedati dok ista ne bude spuštena na zemlju.
Allahov Poslanik (S) kaže:
»Ko slijedi dženazu nek ne sjeda dok ona ne bude spuštena na zemlju, a ako
je neko već sjeo narediće mu se da ustane.«
Kabur odnosno mezar treba da je lijepo iskopan i uređen, da nije tijesan i
da nema neke vidljive nepravilnosti koje bi mogle nastati kopanjem. Ako bi
se uočile neke greške one se moraju otkloniti, što je u skladu sa sunnetom,
pa tek onda pristupiti zakopavanju umrlog. Kod nas je običaj da umrlog u
kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to učini i neko drugi.
Najbolje bi bilo kada bi umrlog u kabur spustili najpobožniji ljudi koji su
tu prisutni. To se jasno vidi iz postupka Allahovog Poslanika (S). Naime,
prilikom dženaze njegove kćerke Ummi Kulsum (A), on je pozvao da je spusti
neko ko je prethodne večeri najviše bio u ibadetu, pa se javio Ebu Talha,
Allah bio zadovoljan s njim, koji ju je i spustio u mezar.
Također je sunnet da bar jedan od onih koji spuštaju umrlu osobu u kabur
kaže: 'Bismillahi ve 'ala milleti Resulullah!' U skladu sa Poslanikovom
praksom je i to da se prilikom spuštanja u kabur prvo spuste noge, pa tek
onda glava kao i to da lice desna strana umrle osobe budu okrenute prema
Kibli.
Običaj je da se na četiri kaburska čoška prouči Kur'anska sura 'Mulk'
(Tebareke...) ili da se prouči ista sura četiri puta na četiri grumenčića
zemlje po jedan put. Ranije je bio običaj da se po stavljanju mejjita u
kabur stavlja 'Ahdnama-dova' na arapskom jeziku, a koja bi se postavljala na
desni zid kabura, poviše glave umrloga ili na sama prsa umrlog. Na jantahte
ili kako se to danas kaže naslone, prouči bi se na svaku od njih po jedan
put sure 'Inširah' (Elem nešrahleke...).
U one lijepe adete koji su se kod nas još očuvali ubrajamo i to, da uglavnom
svi prisutni učestvuju u zakopavanju umrle osobe, što je zapravo sunnet.
Allahov Poslanik (S) je uobičavao, pošto bi klanjao džanazu-namaz nekoj
osobi, da nakon što prođe pored uzglavlja umrle osobe baci tri šake zemlje u
kabur. Pojedini učenjaci su mišljenja da bi bilo lijepo pri prvom bacanju
zemlje reći: 'minha haleknakum' (od zemlje vas stvaramo), pri drugom: 've
fiha nu'idukum' (i u nju vas vraćamo), i pri trećem: 've minha nuhridžukum
tareten uhra' (i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti). Prenosi se da je
hazreti Muhammed (S) učio ovaj ajet prilikom dženaze jedne od njegovih
kćeri. Sarajevski i derviši uopće za vrijeme zakopavanja mejjita imaju jedan
lijep adet – čine zajednički zikr Allaha i traže zauzeće (šefa'at)
Resulullaha i Poslaničke porodice (Ehli Bejta) kod Uzvišenog Stvoritelja za
dotičnu umrlu osobu.
Pošto je mejjit zakopan pristupa se učenju Časnog Kur'ana. Obično to čine
Imami, neko od najbliže rodbine i oni koji znaju lijepo učiti. Najčešče se
uči slijedeće:
- posljednja dva ajeta sure 'Bekare' (Amene-r-resulu...)
- tri puta sure 'Ihlas' (Kul Huvallahu...)
- jedanput sure 'Felek' (Kul euzu bi Rabbi-l-felek...)
- jedanput sure 'Nas' (Kul euzu bi Rabbin-n-nas...)
- između ovih sureta uče se glasno 'tekbiri' u kojem uzmu učešče i svi
prisutni.
Zatim se prouči:
- 'Fatiha' i
- prvih pet ajeta sure 'El-Bekare' (Elif, Lam, Mim...)
Neće smetati, štaviše bilo bi poželjno prije učenja 'Ihlasa' proučiti još
poneko 'ašere' ili čitavo Kur'ansko sure. Imami Šafija, Allah bio zadovoljan
njime, kaže da je preporučljivo proučiti nešto iz Kur'ana nad kaburom
umrlog, a da bi najbolje bilo proučiti čitavu 'hatmu'.
Poslije učenja gore navedenog, uči se 'Dova' obično na arapskom jeziku. Čini
se to zajednički, skupno, a može i pojedinačno.
Hazreti Poslanik (S) je tim povodom rekao:
»Molite za oprost grijeha vašem bratu i molite da bude postojan, jer se sada
ispituje.«
Iz vjerodostojnih predaja znamo da se umrla osoba podvrgava pitanjima: ko
joj je bio Bog, koja je bila njena Vjera i ko joj je bio Vjerovjesnik. Isto
tako, poznato nam je i vjerujemo da je umrli svjestan prisutnosti onih koji
su na njegovoj dženazi, kao i to da postoji kazna u grobu za onoga ko je
zasluži. Zato i molimo Preuzvišenog Allaha da spasio dotičnog od kaburskog
azaba. Na ime kaburske kazne objavljen je, kako prenosi Imam Buharija, ajet:
Allah one koji vjeruju ustaljuje u čvrstom govoru i na Ovom i na Drugom
Svijetu.
Brojni su Hadisi o postojanju zagrobnog života i odgovornosti na Drugom
Svijetu, čije bi nijekanje značilo napuštanje Islama. Dozvoljeno je je
vršiti ukop i noću iako to nije preporučljivo. U svakom slučaju nije grijeh.
Doskora je bio običaj da se neposredno po zagrtanju kabura i učenja, poljeva
kabur vodom iz kakvog ibrika ili druge posude. Neko od prisutnih bi izlio tu
vodu po kaburu, tako što bi počeo od uzglavlja a završio bi sa podnožjem
kabura. Nije poznato odakle vuče ovaj adet, ali ga kao dobar preporučuje
uvaženi Muhammed ibn Pir 'Ali El Birgivi.
Svojevremeno su se vodile među našim učenjacima brojne rasprave o tome, ima
li koristi da Imam po zakopavanju umrle osobe uči 'talkin' ili ne. Bez da
prosuđujemo o valjanosti tog čina, samo upozoravamo protivnike učenja
'talkina' da od njegovog učenja nema nikakve štete, zato preporučujemo da se
uči kao i do sada.
Prevažno je, međutim, da Imam upita prisutne hoće li halaliti umrlom dug,
materijalni ili neke druge prirode, jer se nikako ne bi smjelo dogoditi
muslimanu da dođe pred Allaha neizmirenih hakkova. Zato je od izvanredne
važnosti da bar prisutni halale eventualne dugove, kako umrla osoba ne bi
bila izložena kojekakvim kaznama i neprijatnostima radi dugova. Uopće, kad
razgovaramo o umrloj osobi poslije njene smrti, ne bi smo trebali isticati
njene grijehe i mahane, pa makar ih i znali ukoliko za to nemamo neku
naročitu potrebu, a ako to činimo onda bi smo morali biti krajnje pravični i
istinoljubivi.
Premda je to neuobičajeno kod nas, po završetku dženaze bi bilo dobro da
Imam ili neka pobožnija osoba iskoristi priliku da, umjesto klasičnog
posmrtnog govora, uputi nekoliko riječi prisutnim. Taj govor ne bi smio biti
dug, ali bi ipak morao sadržavati ono što bi nadahnulo prisutne da se
vraćaju Vjeri i preispitaju svoj odnos prema Uzvišenom Allahu, drugim
ljudima i sebi samima.
RACUNI U BANKAMA
Raiffeisen banka 1 6 1 0 0 0 0 0 3 9 2 7 0 0 7 3
PDV broj: 200829170004
ID broj: 4200829170004
KONTAKT INFORMACIJE
Sjedište Društva i Preduzeća je u Sarajevu, u uluci Sagrdžije br. 4.
TELEFON: +387 33 233 062
TELEFAX: +387 33 233 062
E-mail: info@bakije.com
E-mail: direktor@bakije.com